Vjerovatno se pitate odakle inspiracija za ovakav naslov? Odgovor je – od sinoć, sa treninga, nakon što sam zaključio da sam za 3 godine, koliko se bavim Cross Fit-om, značajno napredovao u svim vježbama, osim u jednoj. Ta jedna vježba, imenom, stoj na rukama uz zid (u narodu poznata kao hand stand), je jedina gdje je napredak tokom protekle 3 godine jednak – nuli!
Zašto je to tako i kakve veze moj stoj na rukama ima sa prodajom, ali i životom generalno? Odgovor je – vrlo velike. Naime, na samom početku bavljenja Cross Fit-om (2018.), prilikom uočavanja koliko sam nazadovao u proteklih 15 godina (od kada sam se prestao profesionalno baviti košarkom), shvatio sam da moram mnogo da radim na različitim segmentima kako bih povratio kondiciju. Tako sam npr. počeo sa 0 zgibova i došao do preko 20 redovnim vježbanjem. Mrtvo dizanje (u narodu poznato kao dead lift) sam počeo sa 40 kg da bi sada već došlo na 90kg. U preskakanju vijače (dvostruki skok) rezultat je takođe bio – 0, dok ih se sada već nakupi – 40. I da vam kažem, jako sam ponosan što sam usvojio naviku redovnog treniranja koristeći provjeren model stvaranja navika. Mogao bih i dalje da se ovako hvalim i nabrajam različite vježbe u kojima sam ostvario manji ili veći napredak, ali to nije tema današnjeg teksta.
Fokus teksta je na onome gdje nisam napravio nikakav, ali baš nikakav napredak. Stoj na rukama uz zid. Odaću vam tajnu; razlog zašto nisam napredovao ni milimetra u ovoj pojedinačnoj vježbi jeste beskonačno jednostavan – nisam ni pokušavao. Svaki put kada bi ova vježba došla na red, smislio bih u sebi razlog zašto ne mogu da je izvedem. Jednom je bilo potencijalni bol u leđima, zatim mogućnost da mi se krv slije u glavu, pa nedovoljna razgibanost i tako u nedogled. Rezultat nakon 3 godine treninga je – nikakav! Bukvalno se nisam pomjerio sa mjesta te i dalje smišljam izgovore, svaki put sve uvjerljivije.
E sada, nameće se pitanje, kakve to veze ima sa prodajom? Reći ću vam direktno – vrlo velike! Prodaja je kontaktni sport te igra velikih brojeva; bez pokušaja i padova nema ni napretka. Često sam svjedočio situacijama gdje prodajni profesionalci pronalaze različite vrste izgovora, npr. predugo se pripremaju za pozive i sastanke (da se razumijemo, određen nivo pripreme je i više nego potreban), preopterećeni su administracijom (nije da se ne dešava), ne mogu da zovu klijenta u određenim terminima, previše vremena provode u komunikaciji sa postojećim klijentima pa nemaju vremena za kontaktiranje novih (iako je odnos sa postojećim klijentima bitan) itd. Iako svi ovi izgovori nisu bez osnove, ono na šta suštinski utiču jeste – ograničavanje vlastitih potencijala i sprečavanje da se krene naprijed. Kao i sa mojim vježbanjem, nalaženje izgovora je doprinijelo samo jednoj stvari – potpunoj stagnaciji tj. nikakvom napretku. Ovo je situacija kojoj često svjedočim prije nego što počnem da radim trening u različitim organizacijama, i izazov sa kojim se menadžeri prodaje često suočavaju.
Često je i u životu ovakva situacija. Odlaganje (prokrastinacija) da počnemo sa nečim zbog različitih razloga ne samo da usporava napredak u nekoj oblasti, već ga u potpunosti onemogućava. S obzirom da je ključni faktor u kreiranju pozitivnih navika – otpočinjanje sa nekom aktivnošću malim koracima, iznalaženje izgovora i strah od neuspjeha isporučuju samo jedan rezultat – neuspjeh. Kao što je Majkl Džordan na prijem u Kuću slavnih 2009. rekao – „Ograničenja, kao i strahovi, su često samo iluzija.“
Pitanje za kraj koje se samo nameće jeste – Šta ću da učinim povodom vlastitog ograničenja na treningu? A dodao bih i, šta ćeš ti učiniti čitaoče?